Životopis s metlom u pozadini: gorka istina o početku mladih mehaničara
Automobilska industrija u Europi upozorava: nedostaju mladi, kvalificirani radnici. No, postavlja li sama industrija prepreke kandidatima već na samom početku njihovog profesionalnog puta? Priča Anteka, mladog apsolventa automehaničarske škole, zabrinjavajući je simbol sustavne neusklađenosti koja može imati kobne posljedice za budućnost radionica.
Zamislimo Anteka – punog entuzijazma, s dobrim ocjenama na svjedodžbi, koji sanja o karijeri mehaničara. Činilo bi se da je to idealan kandidat. Međutim, stvarnost okrutno ruši te predodžbe. Već u fazi obvezne školske prakse gomilaju se poteškoće. Mnoge radionice, možda razočarane prethodnim iskustvima ili nevoljne ulagati vrijeme u neiskusne učenike, ne otvaraju širom vrata učenicima mehaničarske umjetnosti. Ako se već odluče prihvatiti praktikanta, često ga tretiraju kao besplatnu radnu snagu, povjeravajući mu zadatke daleko od stvarnog učenja zanata. Antek je, umjesto da produbljuje tajne dijagnostike ili popravaka, većinu vremena na praksi proveo… s metlom spomenutom u naslovu.
Nakon završetka škole scenarij nimalo ne postaje optimističniji. Radionice, doduše, izjavljuju želju za zapošljavanjem “mladih, sposobnih”, ali često sa skrivenom ili otvorenom napomenom: “najbolje s nekoliko godina iskustva”. Taj paradoks je trn u oku mnogim početnicima. Gdje trebaju steći to dragocjeno iskustvo, kad sustav prakse često zakazuje, a prvi posao se pokaže kao niz razočaranja? Antekova priča, koji je unatoč početnom zaposlenju dobio otkaz nakon samo mjesec dana zbog “nedostatka praktičnih vještina” koje nadilaze metenje, bolan je primjer toga.
Nije to izolirani slučaj. Istraživanja i promatranja tržišta rada pokazuju da značajan dio radionica nije zainteresiran za aktivno sudjelovanje u procesu praktičnog obrazovanja mladih ljudi. One koje se na to odluče, ne nude uvijek programe prakse koji jamče stjecanje svestranih vještina. Stvara se začarani krug: tvrtke se žale na nedostatak kvalificiranog kadra, a istovremeno same ne ulažu dovoljno u njihovu pripremu od temelja.
Nameće se stoga gorka refleksija: ako sami poduzetnici ne preuzmu veću odgovornost za obrazovanje budućih generacija mehaničara, industrija bi se mogla suočiti s produbljujućom kadrovskom krizom. Pasivno očekivanje čudesnih sustavnih rješenja u obrazovanju je izravan put u nigdje. Svaka radionica, kroz stvarni angažman u procesu obuke, ima priliku postati kovačnicom pravih talenata, a ne samo usputnom stanicom na putu do profesionalne frustracije mladih ljudi.
Antekova priča je više od pojedinačnog slučaja. To je vapaj očaja i istovremeno apel za dubokim promišljanjem upućen cijeloj automobilskoj industriji. Želimo li doista da simbol profesionalnog početka mladog mehaničara bude metla, a ne nasadni ključ i dijagnostički tester? Krajnje je vrijeme za ozbiljnu raspravu i, što je važnije, za implementaciju konkretnih, sustavnih akcija. U suprotnom, “životopis s metlom u pozadini” ostat će tužna norma, a radionice će sve bolnije osjećati nedostatak kvalificiranih nasljednika.
