OBD I, OBD II i… OBD III? Evolucija sustava elektroničke dijagnostike vozila

Suvremena vozila posjeduju napredne elektroničke sustave, stoga je za njihov popravak ključno postojanje OBD (On-Board Diagnostics) dijagnostičkih sustava. Zahvaljujući njima moguće je praćenje rada motora i drugih sustava vozila u stvarnom vremenu. Predstavljamo povijest OBD-a u telegrafskom kratom pregledu te razmišljamo što će zamijeniti ovo rješenje u budućnosti.

OBD I – početak elektroničke dijagnostike

Sustav OBD I pojavio se 1980-ih godina kao odgovor na potrebu za boljom kontrolom emisije ispušnih plinova. Bio je to međutim vrlo osnovni sustav, a njegova funkcionalnost se razlikovala ovisno o proizvođaču vozila. OBD I omogućavao je uglavnom otkrivanje grešaka povezanih s gorivnim sustavom i emisijom ispušnih plinova, međutim nije postojao nikakav zajednički standard – svaki proizvođač primjenjivao je vlastite priključke, komunikacijske protokole i kodove grešaka.

OBD II – standard koji je revolucionizirao dijagnostiku

Kao odgovor na ograničenja OBD I, sredinom 1990-ih godina uveden je sustav OBD II. U SAD-u je postao obvezatan za sva nova vozila od 1996. godine, u Europi je uveden postupno od 2001. godine (za benzinska vozila) i 2004. godine (za vozila s dizelskim motorom).

Čime se OBD II razlikuje od svog prethodnika?

OBD II uveo je zajednički dijagnostički priključak (16-pinski) te jedinstveni skup kodova kvarova (tzv. DTC kodovi – Diagnostic Trouble Codes). OBD II omogućuje također očitavanje mnogih podataka u stvarnom vremenu, kao što su temperatura motora, sastav gorivno-zračne smjese, tlak u usisnom kolektoru ili broj okretaja motora. To osigurava širi raspon nadziranih parametara.

Sustav kontinuirano nadzire ispravnost katalizatora, lambda sondi, sustava recirkulacije ispušnih plinova (EGR) i drugih elemenata koji utječu na emisiju zagađujućih tvari. Najvažnije iz perspektive korisnika vozila i mehaničara je to da zahvaljujući OBD II postaje moguće korištenje univerzalnih dijagnostičkih skenera i mobilnih aplikacija koje omogućuju korisnicima samostalno praćenje stanja vozila.

Što dalje? Dolazi li OBD III?

Iako OBD II funkcionira već više od dva desetljeća, njegovi osnovni principi ostaju aktualni. Međutim, razvoj tehnologije i mijenjajući se ekološki zahtjevi nameću daljnje promjene. Godinama se govori o koncepciji OBD III-a, iako još nije službeno definirana.

Što bi trebao biti OBD III? Udaljena dijagnostika…

Ključna promjena u dijagnostici vozila odvija se pred našim očima. Iako se uobičajeno ne koristi naziv „OBD III”, bez sumnje novim standardom u budućnosti treba postati prijenos dijagnostičkih podataka u stvarnom vremenu. Nezavisno tržište motornih vozila bori se za to da ti podaci mogu stizati ne samo u servise ovlaštene od proizvođača automobila, već i u nezavisne radionice. U planovima je također udaljeno dostavljanje dijela informacija odgovarajućim organima (npr. stanicama za kontrolu emisije ili uredima za zaštitu okoliša).

Načelo udaljene dijagnostike je jednostavno. Vozilo s kvarom moglo bi biti odmah pozvano na popravak ili primiti poruku o skoroj potrebi za kontrolom. Buduće verzije dijagnostičkih sustava trebaju biti integrirane s inteligentnim sustavima potpore vozaču i autonomnim funkcijama vozila, omogućujući sveobuhvatno upravljanje tehničkim stanjem.

Hoće li OBD II biti zamijenjen?

Iako nešto poput standarda OBD III još nije službeno prihvaćeno kao norma, mnogi elementi njegove koncepcije već sada nalaze odraz u modernim vozilima. Proizvođači implementiraju funkcije daljinskog praćenja, OTA (over-the-air) ažuriranja i telematske sustave koji značajno proširuju mogućnosti klasičnog OBD II-a.

U budućnosti vjerojatno nije toliko zamjena OBD II-a jednim novim sustavom, koliko njegova evolucija prema inteligentnijim, povezanim dijagnostičkim rješenjima. Ključno će ovdje biti također sigurnost podataka i privatnost vozača, jer udaljena dijagnostika povezana je s potrebom za prenosom i pohranjivanjem velike količine informacija.