Nećete li ažurirati softver automobila, izgubit ćete jamstvo. Je li to doista legalno?

Takvi zapisi već su se pojavili u uvjetima jamstvene zaštite automobila, zasad uglavnom američkih marki. Ako vlasnik vozila ne provede obvezno ažuriranje softvera, jamstvo na njegov automobil će prestati. Mogu li proizvođači doista primjenjivati ovakve vrste ograničenja?

O kakvoj vrsti ažuriranja se radi?

Još donedavno, ažuriranje softvera vozila moglo se izvršiti samo u specijaliziranom servisu, nakon što se automobil kabelom priključio na nosač podataka. Trenutno je sve više modela vozila opremljeno računalom, SIM karticom i sustavom sposobnim za provođenje daljinskih ažuriranja (Over-the-air). I upravo ovaj tip ažuriranja počinje izazivati sve veće kontroverze.

U uvjetima jamstva proizvođača vozila mogu se pojaviti zapisi koji navode da nedostatak instaliranja daljinski dostupnog ažuriranja u određenom roku može rezultirati isključenjem odgovornosti jamca. Takve zapise već su uveli Tesla i General Motors (GM).

Pitanje sigurnosti ili zamka za klijenta?

Iz perspektive vozača, prisila za provođenjem ažuriranja može se tretirati kao dodatna, problematična obveza. Osim toga, to je svojevrsno miješanje u stanje proizvoda u trenutku sklapanja ugovora. Klijent koristi ugrađeni sustav čija se funkcionalnost može promijeniti nakon ažuriranja koje se smatra obveznim. Problem je međutim širi, jer ažuriranja Over-the-air mogu se odnositi i na elemente sustava odgovorne za sigurnost vožnje. Načelno stoga trebaju poboljšati vozilo pod tim kutom i zakrpati eventualne, otkrivene rupe u sustavu. Korištenje ažuriranja trebalo bi osigurati da automobil ostane siguran i otporan npr. na krađu (ne samo vozila nego i podataka pohranjenih u njemu).

Ne mogu se međutim nazvati neopravdanima glasovi vlasnika vozila koji smatraju da proizvođači od njih zahtijevaju previše pod prijetnjom nepriznavanja jamstva za defekte koji se pojavljuju u vozilu. U slučaju koncerna GM, vlasnik vozila ima 45 dana za instalaciju ažuriranja od trenutka pojavljivanja na integriranom zaslonu vozila informacije o njezinoj dostupnosti. Teoretski samo provođenje ažuriranja nije komplicirano – nakon izražavanja suglasnosti, vozilo će samo preuzeti potrebne datoteke i izvršiti instalaciju (može se dogoditi da tijekom instaliranja softvera neće biti moguće koristiti vozilo). U praksi su međutim poznati slučajevi prekida instalacije ili nemogućnosti preuzimanja datoteka (uglavnom zbog nedostupnosti interneta). Osim toga, kontroverze budi kratak rok za izvršavanje ažuriranja. Ako npr. netko ne koristi vozilo zimi ili otputuje na dva mjeseca, teoretski nakon pokretanja automobila nakon stanke može dobiti obavijest o prestanku jamstva svog automobila. Postavlja se dakle pitanje: je li takav zahtjev proizvođača automobila u skladu s pravom Europske unije i pravima potrošača?

Gubitak jamstva zbog nedostajanja ažuriranja – je li to legalno?

Prije svega vrijedi razlikovati dva izvora odgovornosti za stanje vozila: jamstvo proizvođača, koje je dobrovoljni obvez, te odgovornost prodavača po osnovi sukladnosti robe s ugovorom, koja proizlazi izravno iz propisa unije. U slučaju jamstva proizvođač doista ima pravo oblikovati njezine uvjete – može dakle postaviti uvjet da korisnik redovito provodi preglede, mijenja ulje ili instalira ažuriranja softvera. Međutim čak ni jamstvo ne može sadržavati zapise koji su suprotni propisima koji štite potrošača ili nose obilježja nedopuštenih klauzula.

Sukladno unijskoj direktivi 2019/770:

(…) Potrošač je dužan instalirati ažuriranje softvera koje je stavio na raspolaganje proizvođač, ako je jasno objavljeno i potrebno za održavanje sukladnosti vozila s ugovorom. Ako korisnik to ne učini, a kasniji problemi proizlaze izravno iz nedostajanja tog ažuriranja, prodavač (ali ne nužno i proizvođač) ne snosi za njih odgovornost.

To znači da je pravni sustav EU već uveo obvezu ažuriranja digitalnih proizvoda – a moderni automobil upravo je takav proizvod. Teško je dakle smatrati nezakonitim sam uvjet ažuriranja. Spor se odnosii više na to koliko daleko mogu segnuti posljedice njegova ignoriranja.

U slučaju jamstvenih zapisa koji potpuno isključuju jamstvenu zaštitu zbog nedostatka instaliranja ažuriranja – neovisno o tome je li imalo utjecaj na kasniji kvar – mogu se imati ozbiljne pravne sumnje. Takve bi odredbe trebale biti priznate neproporcionalno strogima i dovesti do očigledne neravnoteže između strana transakcije na liniji proizvođač-potrošač. U svjetlu jurisprudencije Suda pravde EU, jamstveni zapis ne može nametnuti potrošaču obveze koje su nejasne, teške za izvršavanje ili na prekomjeran način ograničavaju njegova prava. Ako ažuriranje nije bilo dostupno zbog tehničkih problema, ili korisnik nije bio odgovarajuće informiran o njegovoj potrebnosti – ne može mu se pripisati krivnja niti ga automatski lišiti jamstvene zaštite.

Dakle promatramo rođenje još jednog interpretativnog problema s kojim će se automobilska industrija suočiti u budućnosti. Dosad se većina sporova koji se tiču jamstva proizvođača oslanjala na interpretacije zapisa uredbe MV BER. Često su autorizirani servisi (ASO) odbijali jamstvene popravke vozila koja su (sukladno zakonu) servisirana izvan ASO-a. Argument koji se ovdje postavljao bio je provođenje servisa na nepravi način, nesukladno uvjetima sadržanim u uredbi. Naravno, interpretativne sporove koji se ovdje javljaju mogao je riješiti samo sud. Isto tako može biti i u slučaju odbijanja jamstvenih usluga zbog nedostajanja instaliranja ažuriranja sustava.

Samo građanski sud može utvrditi da je određena odredba jamstvenog ugovora nedopuštena klauzula. Međutim dok do toga ne dođe, vlasnik vozila može se koristiti pomoću gradskog ili županijskog pučkog pravobranitelja potrošača, a također prijaviti slučaj Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja i zaštitu potrošača. Ako slučaj ima prekograničnu dimenziju – tiče se npr. automobila uvezenog iz druge zemlje EU – korisno će biti i Europski centar za potrošače.

U kojim situacijama vrijedit će se boriti za pravo zadržavanja jamstva na vozilo? Evo nekoliko primjera:

• ako nam je jamstvo uskraćeno zbog nedostajanja nebitnog daljinskog ažuriranja (Over-the-air), koje ne utječe na rad vozila; • ako je automobil sam instalirao ažuriranje, ali korisnik nije kliknuo na njegovu akceptaciju na multimedijskom zaslonu vozila; • ako je zapis o ažuriranju u uvjetima jamstva bio nejasan, npr. „Jamstvo se isključuje u slučaju neispunjenja potrebnih radnji od strane korisnika.”; • kada proizvođač bude pokušavao prebaciti svoju odgovornost na potrošača – npr. zahtijevat će dokazivanje da kvar automobila ne proizlazi iz nedostatka izvršavanja ažuriranja; • ako uvjet ažuriranja bude tehnički težak za ispunjavanje – npr. rok će biti vrlo kratak, a automobil će se nalaziti na mjestu bez pristupa internetu ili ako poslužitelji proizvođača u to vrijeme nisu radili ispravno.

Dodatni propisi koji se tiču Over-the-air

Već od rujna 2025. godine stupuje na snagu tzv. Data Act – unijska uredba koja izravno zabranjuje proizvođačima korištenje ažuriranja za ograničavanje funkcionalnosti vozila ili isključivanje neovisnih pružatelja usluga. Ako ažuriranje OTA dovede do pogoršanja rada vozila, isključivanja funkcija ili onemogući korištenje dosadašnjih usluga – proizvođač će za to odgovarati, a korisnik bi trebao imati mogućnost povratka promjena.

To je teorija, jer su organizacije koje predstavljaju neovisne subjekte automobilskog tržišta prijavile mnoge primjedbe na uredbu. Njen sadašnji oblik može dozvoliti proizvođačima vozila ograničavanje pristupa podacima koje generiraju vozila neovisnim radionicama za popravak, kao i samim korisnicima. Treba se nadati da će zapisi biti provjereni, a uredba doista ispuniti ciljeve za koje je stvorena.

Iako proizvođači vozila sukladno zakonu mogu zahtijevati od korisnika ažuriranje softvera, taj uvjet moraju formulirati na transparentan, proporcionalan način i u skladu s važećim pravom. Automatsko lišavanje jamstva zbog nedostajanja instaliranja ažuriranja može se pokazati nezakonitim činom, ali nažalost rješavanje konflikta na liniji potrošač-proizvođač zahtijevat će intervenciju odgovarajućih organa. Koliko ozbiljan i raširen će postati ovaj problem? To će pokazati tržišna praksa – mnogo ovisi o pristupu samih proizvođača automobila i autoriziranih servisa. Neka se naša preuranjena upozorenja pokažu samo pretjeranom revnošću koja proizlazi iz dosadašnjih iskustava.