Vozač odlučuje na putu: kako je nedostatak radne snage preoblikovao transportnu logistiku
U precizno planiranom svijetu logistike, gdje se svaka minuta i svaki kilometar pretvaraju u konkretne troškove, a napredni telematski sustavi prate svaki pokret vozila, moglo bi se činiti da su operativne odluke isključiva domena špeditera i algoritama za optimizaciju. Međutim, stvarnost cestovnog prometa sve češće otkriva drukčiju sliku – sliku u kojoj glas iz vozačeve kabine ima iznenađujuće veliku težinu. Suočeni s kroničnim i produbljujućim nedostatkom profesionalnih vozača, njihove preferencije i očekivanja postaju argument koji upravitelji voznih parkova ne samo ne mogu, nego ga i ne žele zanemariti.
Utjecaj vozača na transportne odluke
Procjenjuje se da se čak do jedne trećine odluka o odabiru konkretne rute može modificirati ili čak donijeti na temelju prijedloga, a nerijetko i izričitih želja samih vozača. To nisu uvijek izbori koji na papiru izgledaju najekonomičniji – možda vode cestama s većim pristojbama, generiraju nešto veću potrošnju goriva ili produljuju vrijeme putovanja.
O čemu se dakle radi? Često o mogućnosti skraćivanja vremena provedenog daleko od kuće, o izbjegavanju posebno mučnih ili opasnih dionica, o pristupu boljoj parkirnoj i sanitarnoj infrastrukturi, ili jednostavno o ljudskim navikama i psihičkoj udobnosti. U situaciji kada na transportnom tržištu nedostaje, prema različitim procjenama, od 100 do čak 150 tisuća profesionalnih vozača, a konkurencija za radnikom je iznimno žestoka, tvrtke se nalaze pred fundamentalnom dilemom.
Dilema transportnih tvrtki
S jedne strane, pritisak na maksimizaciju profitabilnosti svakog naloga i minimizaciju operativnih troškova je ogroman. S druge pak strane, jednako velika, ako ne i veća, postaje potreba brinuti se za zadovoljstvo, lojalnost i dobro raspoloženje ključnog osoblja.
Vozač kao ključni resurs
Iskusni vozači, koji poznaju tegobe ovog posla i specifičnosti europskih cesta, postali su dragocjeni kao zlato. Poslodavci, svjesni ne samo troškova zapošljavanja i osposobljavanja novog radnika, nego i rizika od gubitka naloga u slučaju nedostajućeg osoblja, sve češće se odlučuju na dalekosežne ustupke. Ne ograničavaju se samo na prihvaćanje određene elastičnosti u planiranju ruta. Tvrtke ulažu u moderniji, bolje opremljen vozni park, nude konkurentne plaće i socijalne pakete, nastoje poboljšati opće uvjete rada, samo da zadrže vrijedne ljude.
Ta promjena u dinamici snaga jedan je od najopipljivijih posljedica kadrovske krize u prometu. To više nije samo tržište poslodavaca, nego u velikoj mjeri tržište radnika. Logističko planiranje stoga evoluira od čiste matematičke optimizacije prema umjetnosti kompromisa i izgradnji partnerskih odnosa.
Partnerstvo umjesto hijerarhije
Tvrtke koje znaju poslušati potrebe svojih vozača i u mjeri svojih mogućnosti ih uzeti u obzir, stječu ne samo lojalne zaposlenike, nego i vrijedne povratne informacije iz prve ruke, koje mogu pridonijeti poboljšanju mnogih procesa. Oni, ljudi za volanom, postaju tihi suautori svakodnevnih operativnih odluka, a njihov glas, nekad često zanemaren, danas sve više teži na vagi logističkih izbora.
